Arheološki park neolitsko-sojeničko naselje

OPŠTA RAZMATRANJA O NEOLITU TUZLE I OKOLINE

Na formiranje neolitskih naselja i način stanovanja neolitskog čovjeka uticali su, podjednako ili u različitoj mjeri, sljedeći osnovni elementi: geografska situacija (klima, voda, tlo, prirodni resursi), ekonomski uslovi i društveni faktor. Zemljoradnja je bila glavni faktor koji je uticao na izbor lokacije za podizanje naselja.

I pored stračevačkog stratuma u Gornjoj Tuzli i Tuzli, te manjih uticaja drugih neolitskih kulturnih grupa koje su dolazile preko rijeka Save i Bosne, može se konstatovati da su stanovnici neolitskih naselja na području sjeveroistočne Bosne razvili autohtonu vinčansku kulturnu grupu – istočnobosansku varijantu vinčanske kulture, odnosno prilagodili je svojim geografskim i prirodnim uslovima, potrebama i načinu života.  Izuzetno važno otkriće do kojeg se došlo tokom istraživanja u Gornjoj Tuzli i sojeničkom naselju u Tuzli jeste to da su se tadašnji stanovnici, pored tradicionalnog privređivanja, bavili i ekspolatacijom slanih izvora i proizvodnjom soli, koju su koristili kako u ishrani tako i za prvobitnu trgovinu, tj. razmjenu dobara.

Neolitsko naselje Gornja Tuzla sa bogatom stratigrafijom i s kulturnim slojem debljine 5,50 m, predstavlja eponimni lokalitet sjeveroistočne Bosne. Činjenica je da Gornja Tuzla, kao lokalitet koji se nalazi na periferiji rasprostiranja neolitskih kultura, starčevačke i vinčanske, ima jasan i kontinuiran pregled nastanka, razvoja i života  neolitskih naselja sjeveroistočne Bosne, uopšte. U arheološkom materijalu iz Gornje Tuzle nailazimo na autonomni stil u izradi keramičkog i kremenog materijala unutar ove dvije prisutne kulture, koje su se bez tragova sukoba asimilirale jedna u drugu, tj. starčevačka u vinčansku.

U sjeveroistočnoj Bosni najveći broj neolitskih naselja leži na obalama rijeka i potoka, ili na uzvišenim platoima iznad riječnih dolina. Ovdje razlikujemo nekoliko tipova naselja vinčanske grupe:

  • naselja u obliku telova (Varoš, Grbača, Matići),
  • sojenička naselja (Tuzla), i
  • naselja na istaknutim brežuljcima (Benac, 1966: 40-42.).

Neolitsko naselje u Varoši, odnosno njegovi stratumi, pružaju mogućnost pračenja razvoja građevinske kulture neolitskog doba u regiji sjeveroistočne Bosne.

Kao što je naprijed rečeno, naselje se nalazilo na terenu koji se sa južne i istočne strane blago spušta, dok je sa sjevera i zapada strmo odsječeno i uzvišeno nad okolinom. Kuće su bile postavljene polukružno, uz ivicu tela. Činjenica da je takav sistem ostao čitavo vrijeme života naselja, govori o jakoj tradiciji i pripadnosti svih pet stratuma Vinči i, kako akcentira A. Benac, o potrebi za izvjesnom izolacijom, možda iz odbrambenih razloga zbog kojih je, najvjerovatnije, naselje i sagrađeno na močvarnom terenu (Benac, 1958: 16.). Oblici kuća nisu utvrđeni, ali na osnovu analogije sa drugim nalazištima pretpostavlja se da su bile poligonalne. Izgradnji podnice pridavala se najveća pažnja. One su građene solidno radi spriječavanja prodora vlage iz močvarnog terena. Na osnovu pronađenih dijelova ognjišta, može se zaključiti da su ona građena kao sastavni dio podne konstrukcije i da su bila otvorenog tipa. Zidovi su bili lagane konstrukcije, građeni od drveta i lijepa (Benac, 1958: 16-19.).

Naselja su podizana zajedničkim radom jedne rodovske zajednice, pošto pojedinac, uslijed primitivnosti alata nije mogao sam graditi kuću, obezbjeđivati hranu lovom ili obradom zemlje i izrađivati sve potrebne stvari za život.

Privreda neolitskih naselja vezana je za sjedilački način života. Početkom bavljenja zemljoradnjom dolazi do trajnijeg naseljavanja i građenja prvih naselja. Zemljoradnja, stočarstvo, sakupljačka privreda, lov i ribolov su osnovna zanimanja stanovnika neolitskih naselja. Pored ovih zanimanja, unutar naselja je postojao niz drugih zanimanja, poput: grnčarstva, pletenja hasura od slame, izrada nakita, izrada oružja i oruđa od kamena, kremena ili kostiju. Značajna je bila i prerada životinjskih koža pitomih i divljih životinja, koje su veoma korisno služile u domaćinstvu, bilo za odjeću ili prekrivači ležaja, vrata i prozora. Također, javlja se trgovina, kao i prvi tragovi metalurgije.

O trgovini, odnosno, naturalnoj razmjeni materijalnih dobara tokom neolita u Bosni i Hercegovini, može se suditi samo na osnovu fragmentiranih podataka, tako da i zaključci izvedeni na osnovu njih imaju sasvim jednostrano značenje. Jednostranost ovog zaključivanja uslovljava činjenica da o ovoj aktivnosti neolitskih stanovnika Bosne i Hercegovine svjedoče isključivo importovani predmeti, dakle objekti koji su po svom sirovinskom sastavu, tehnološkim, tipološkim, ornamentalnim ili nekim drugim karakteristikama, potpuno strani kulturno-geografskim okvirima unutar kojih su pronađeni. S druge strane, u najvećem broju slučajeva nije moguće egzaktno utvrditi koja su lokalna materijalna dobra upotrebljavana kao protu-vrijednost importovanim predmetima. Uopšteno govoreći, neolitski stanovnici Bosne i Hercegovine su iz drugih područja nabavljali: opsidijan, školjke Spondylus, ćilibar i keramičke proizvode. Najstariji podatak o razmjeni vezan je za stračevačku kulturu u Gornjoj Tuzli, gdje je u VIb fazi pronađen nožić od opsidijana, čije je porijeklo vjerovatno vezano za područje Bükk gorja u Mađarskoj. Tokom mlađeg neolita najvažniji predmet razmjene između butmirske kulture i naselja vinčanske kulture u Gornjoj Tuzli i sojeničkog naselja u Tuzli bila je so, koja se izvozila u posebnim posudama s jedom nogom (slika 11). U zamjenu za so, stanovnici naselja u Gornjoj Tuzli i Tuzli mogli su dobijati druge proizvode, npr. opsidijan, što je dokumentovano nalazom tog materijala u Gornjoj Tuzli (G.A., 1988a: 169.).

U Okviru

#ReLoaD

Regionalni program lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu finansira Evropska unija, a implementira UNDP

Udruženje za razvoj

U saradnji sa JKP Pannonica doo Tuzla